..i onda dođe jedan dan kad smo (pre)umorni od razočaranja u partnera, u zajednicu, u zajedništvo, u našu ljubav. Uvuće se u nas neka skepsa, tjeskoba, pomanjkanje snage i osnovana sumnja u sve što smo mislili da smo postigli, pa nam bude teško nastaviti dalje.
Zagonetka možda glasi ovako: ako sam cijelo vrijeme dobra djevojčica i ako se to u prošlosti dokazalo kao strategija koja uvijek donosi željene rezultate, pa što je onda krenulo krivo da je on otišao onoj drugoj, koja to sve nije ?
OPIRANJE DA SE PUSTI DJETINJSTVO
Čini se da negdje u nama postoji vjerovanje u nepisano pravilo da je dovoljno da budemo dobre i poslušne djevojčice, da prešućujemo grubosti, prihvaćamo prevare, negacije realnosti i otvorene laži; pa racionaliziramo njegova zanemarivanja obitelji, pa uvjeravamo sebe da “svi varaju” jer je to normalno i onda mu sve to opraštamo bez granica i pružamo mu, usprkos svemu, bezuvjetnu ljubav – zanemarujući sebe u tome.
I kad to sve potrpamo pod tepih, ušutkamo sebe i sve što vrišti u nama, on će ostati samnom jer će vidjeti da sam ja dobra djevojčica. A muškarci vole dobre djevojčice.
Ali ovakav iluzorni regresivni stav dolazi na naplatu u obliku destruktivnih obiteljskih dinamika, a ono što činite time svojoj djeci imat će strašne posljedice na njihovu psihu, njihovo tjelesno zdravlje i njihovu budućnost.
“Osobito pod dojmom individualnopsiholoških teza – krivo ih tumačeći i zlorabeći, kadkad se pozivaju na ono što su odgojni utjecaji i utjecaji sredine u njegovu djetinjstvu “napravili “ od njega. Sa time se ljudi hoće iskupiti za svoje karakterne slabosti. Prihvaćaju te slabosti kao dane, umjesto da u njima vide zadaću predogajanja umjesto samoodgajanja.” V.Frankl
Poznato je da u ljudskom biću ima nešto što ga tjera da prezire i mrzi jedinku koja je slaba, naučeno nemoćna, koja cvili i povlači se, koja ne poštuje sebe, ne čuva svoje granice, ne zauzima se za sebe i koja dozvoljava da joj se radi što god tko hoće, pa osjeća potrebu da pobjegne i napusti takvu zajednicu i krene tražiti nekog novog drugačijeg, jačeg, moćnog, sexy, tko će mu se suprotstaviti, braniti svoj stav, tražiti za sebe bolje i biti na trenutke “loša” osoba – ako zatreba.
KRATKOTRAJNE DISOCIJACIJE FATALIZMA
“U braku ( partnerstvu ) udružuju se muškarac i žena ( partneri) radi zajedničkog putovanja kroz vrijeme” E.Lukas.
Čovjek treba zaroniti u rijeku života i pustiti da vrijeme uradi svoje, da nas vodi i da se mjenjamo u tom vremenu prateći nove situacije i nove zadaće u životu. Teško je uskladiti sve svoje dijelove identiteta, ali kad jednom postanemo svjesni tko smo i kakvu prirodnu snagu imamo u sebi, nećemo ostajati nemoćni i zlostavljati sebe.
“Odgojne pogreške nisu isprika, nego se moraju ispraviti samoodgojem. Nasuprot tome neurotični fatalizam znači bijeg od odgovornosti, koja je čovjeku zadana njegovom jednistvenošću I neponovljivošću, bijeg u tobožnju sudibnsku pripadnost nekom tipu” V.Frankl
Moramo se zapitati imamo li pravo sebično se odricati realnosti da bi se držali starih lekcija, starih obrazaca radi “neurotičnog fatalizma”. Imamo li sebično pravo trajno štetiti svojoj djeci da bi izbjegli odgovornost odrastanja koja nam i ovako pripada?
ZARONITI U ODRASTAO ŽIVOT
Danas možemo promjeniti perspektivu i pogled na svoj život da bi spoznali sebe u novoj ulozi: dubinski ispitati situaciju, svoja ponašanja i svoje osjećaje i naći mogućnost za alternativna ponašanja ( I.Yalom ), možemo, dakle, istražiti svoj život i na drugačiji način pokušati doći do sebe da bi napokon osjetili ugodu uloge odraslu i moćne ženu umjesto, patološkog držinja za uloge nemoćne djevojčice. Jer samo u autentičnosti je naša snaga. A bez snage nećemo moći nastaviti dalje.
To je ponekad jako teško, ali ima ljudi koji Vam u tome mogu pomoći.
Nika Bonetti
V.Frankl , Liječnik i duša (135)
I.Yalom, Čari psihoterapije
E.Lukas, Sreća u obiteli
