Čitajući članke na internetu čini se da je dobro početi raditi na sebi od duha, duše, nekako „odzgora“ i tamo se dugo zadržati, stalno nešto na sebi možemo popravljati. Puno je stručnjaka koji daju savjete o postavljanju ciljeva, uspjehu, strategijama, svjetovnom viđenju duhovnosti , leadershipu i raznim vrstama inteligencije….lako se uhvatiti u razmišljanje o tome jer je puno toga napisano i objavljeno i korisno je.
Iskustvo u radu s ljudima me motivira da se zapitam, nedostaje li nešto?
Logoterapija je jasna u postavljanju modela: tijelo, duša i duh – zajedno i samo zajedno ! čine smislenu, funkcionalnu cjelinu. Sve tri dimenzije trebaju jednak tretman i niti jedna dimenzija nije manje važna kad radimo na sebi. Samo zato što je jedna vidljiva, svakodnevna, manje mistična ili manje čarobna dimenzija ili zato što ogledalo više ne pokazuje ono što je pokazivalo nekad, ne znači da je smijemo smetnuti s uma, pridavati joj manje pažnje, odmahivati rukom ili je manje voljeti.
Da li se podrazumjeva da u radu na sebi vodimo računa o većoj ljubavi prema svom tijelu?
TIJELO – VRIJEDAN I DRAGOCJEN INSTRUMENT
„Želimo li živjeti u istini, moramo slušati svoje tijelo. Naše tijelo zna istinu o nama. Začuđujuće je spoznati kako je naše tijelo pametno, koliko ono zna. Da smo na vrijeme naučili slušati svoje tijelo, mnoge naše iluzije bi nestale same od sebe. Ponekad tijelo viče glasno i očajno, a mi ništa ne razumijemo i ne shvaćamo. Učinit ćemo pametno ako se ne oglušimo na signale našeg tijela. Ono nam daje vrlo važne informacije o nama samima, pod pretpostavkom da ga želimo slušati“. W.Stinissen,OCD
Slušajući svoje tijelo, stvaram dobre navike i osluškujem svoje potrebe. Redovna higijena, ugodna odjeća, probrane misli, dobra glazba, birano društvo, lagana hrana, tjelovježba – s jasnim ciljem, da moja izvorna potreba bude primjećena. Zahvaljujući tome mogu osjećati radost i žalost, ispunjavati svoj smisao, spoznavati svoje talente i rasti kroz njih, odmarati se, smijati se, plesati, mudrovati i slaviti život, osjećati kada je vrijeme da nešto promjenim, da zastanem ili da se okrenem i odem.
dr. Elisabeth Lukas, logoterapeutkinja, savjetuje svakodnevno 10 min povlačenja u tišinu i samoću. Tako “prebivati u tijelu” znači osjećati sve oko sebe, promjene u tijelu, mirise, boje i oblike koje nismo prije primjetili; slušati i osjećati svoje disanje… pažnju usmjerite na svoje tijelo. Postoji li napetost? Nelagoda? Izbjegavate li život i opirete li mu se? Boli li negdje? Potiskujete li osjećaje? Da li ste previše gladni, prečesto? Tužni? Što nam to govori u ovom specifičnom trenutku, u sada?
NAŠE MISLI UTJEČU NA NAŠ ODNOS PREMA TIJELU
Što više pažnje poklonite svojim mislima, imat ćete jasniju sliku o osjećajima koje te misli bude u vašem tijelu. Kako se osjećam sada, odredit će kako vidim svijet oko sebe. u Bibliji stoji da je naše oko svjetiljka našem tijelu, pa ako je naše oko zdravo, cijelo tijelo ima svjetlost. Čini se da je Istina u meni, u mojoj nutrini, pokazujući mi put.
Zato ne zanemarujem znakove i ne potiskujem osjećaje, pokušavam shvatiti temeljnu emociju za pojavljivanje nekog stanja. Trebaju mi autentične emocije da izaberem pravi korak u ovom trenutku.
Bijesa se rješavam jogginogom, ljutnju pokazujem prije nego se pretvori u agresiju ili depresiju, asertivnošću rješavam probleme na obostranu korist. Napetosti koje osjećam u vratu, ramenima i rukama poslušam kako mi govore da nešto ne prihvaćam što se događa. Nemir i intuiciju poslušam kao da mi govore da nešto nije u redu i daju mi znak da mogu reći “ne” bez osjećaja krivnje. Nesigurnost smanjujem svjesno osjećajući kontakt sa tijelom, tijela sa podom, što mi vraća osjećaj samopouzdanja.
Promatram što me privlači i što me odbija i postavljam granice ljudima od kojih me prođe neugodan drhtaj u tijelu. Svjesnošću o svom tijelu ne gubim se u kompulzivnim razmišljanjima o prošlosti niti me hvata tjeskobna briga za budućnost, jer sam sada tu u svome tijelu, mirno i duboko dišem. Tugu prihvaćam i pustim da “prođe” mojim tijelom, a ne tješim se hranom. Gledam svoje ruke umjesto da skupljam u svom tijelu napetost procjenjivanjem i omalovažavanjem ljudi oko sebe. Kad čekam u redu, gužvi, vozim se u tramvaju, spustim svoje misli u svoje tijelo i odmah zaboravim na sve vani: prošlost, budućnost, strah i samo ostanem u ovom trenutku.
Ne umaram se misliti o svome tijelu, mogu se stalno vraćati tim mislima i osjećati se dobro.
Ako nešto budem željela promjeniti u sebi ili na sebi, uzet ću si vremena i napravit ću to s poštovanjem i mogućnostima svojih godina i vremena i neću zanemarivati znakove koje mi tijelo daje.
Vratit ću tijelu dostojanstvo koje mu pripada. Ponekad to nije lako, ali ima ljudi koji Vam u tome mogu pomoći.
Nika Bonetti
