Život svakog čovjeka određen je kroz priču koju sebi priča: o svijetu oko sebe i o samome sebi u tom svijetu. Naše misli, tumačenja, vjerovanja i uvjerenja oblikuju našu percepciju svijeta, stvaraju emocije, uvjetuju odluke i na kraju određuju način na koji provedemo svoj život. Pod utjecajem tih “riječi u glavi” odabiremo bračnog partnera, prijatelje ili poslovne prilike, zanemarujemo vlastite granice i potrebe ili šutimo kada osjećamo da trebamo reći „ne“.
JP Sartre je rekao: „čovjek nije ništa drugo do ono što od sebe učini“ – a ono što „od sebe učinimo“ uvijek je oblikovano i stalno se iz početka se oblikuje kroz priču koju sebi govorimo, unutrašnji narativ.
Te priče su više od “riječi u glavi”, one čine naš život, postaju naša stvarnost koja se stalno određuje kroz odluke i tumačenja tih priča. Rezultat toka misli može biti odgovor na specifične kratkoročne potrebe u jednom trenutku ili nešto što nam u konačnici odredi cijeli život; one mogu biti nešto što nas ograničava ili nešto što nam otvara nove mogućnosti.
Unutrašnji glas
Radi se o duboko nesvjesnim procesima prema kojima tumačimo prošla životna iskustva, a koji direktno utječu na to kako se danas osjećamo i na to što ćemo sutra poduzeti, pa bi bilo zanimljivo osvjestiti što nama ustvari govori taj naš unutrašnji glas.
- Je li to ugodan, podržavajuć glas ili glas koji nas stalno kritizira?
- Kad se javi taj glas, u kojim situacijama ga najčešće čujemo, kad griješimo, kad pokušavamo nešto novo ili kad se suočavamo s izazovom?
- Kako reagiramo na taj glas – povlačimo li se ili nas on motivira?
- Koja rečenica ili misao bi nam donijela olakšanje kad nešto krene krivo ili kad se uplašimo?
Kada je narativ podržavajući, vodi prema samopouzdanju i otpornosti. Kada je kritičan ili ispunjen negativnim uvjerenjima, može otežavati napredak i smanjivati kvalitetu života.
Zato, osvještavanjem, samopromatranjem i osluškivanjem možemo prepoznati te obrasce koji ne određuju samo kako gledamo na prošlost – oni usmjeravaju i cijelu našu budućnost.
Identitet, emocije i odluke
Važnost unutrašnjeg narativa ogleda se u tome što ponavljanjem istih misli dovoljno dugo, one postaju dio vlastitog identiteta („ja sam sposoban“ ili „ja uvijek griješim“) i filter koji nas određuje. Postaju način viđenja svijeta koji direktno utječe na naše emocije i odluke: hoćemo li osjećati tjeskobu, nadu, hoćemo li odustati ili ćemo ipak nastaviti pokušavati.
V,Frankl opisuje pojam “samodistanciranja” i definira ga kao sposobnost čovjeka da stane naspram vlastitih misli, osjećaja, pa i patnje.
„Čovjek je sposoban distancirati se od samoga sebe. Samo ta sposobnost omogućuje mu da bude slobodan od svojih nagona, stanja i reakcija.“ (*Viktor E. Frankl, Logotherapy and Existential Analysis)
To distanciranje od samoga sebe poprima oblik unutarnjeg razgovora – čovjek sebe može promatrati, pitati, usmjeravati. Taj unutrašnji monolog i samospoznaja kod Frankla nije svrha sam po sebi nego je on poziv na usmjeravanje prema „transcendenciji sebe“ (nadilaženju samoga sebe kroz smisao). Prepričavajući svoju priču, nismo zarobljeni u iskustvu, već ga promatramo izvana.
Mogućnost izbora
Dobra vijest je da uvijek imamo mogućnost promijeniti unutrašnji narativ i time otvoriti prostor za nove emocije, izbore i iskustva. Ako mogu ispričati svoju priču drugačije, mogu i živjeti drugačije.
U razgovoru radimo na tome da klijent prepozna priču koju si priča , preispita je i preoblikuje je u u narativ koji je realističniji i osnažujući. Tada više nećemo ulaziti u nezdovoljavajuće veze, gubiti sebe u pokušaju da ugodimo drugima, vraćati se starim obrascima koji nas iscrpljuju , sabotirati vlastite ciljeve jer negdje u sebi ipak vjerujemo da „nismo dovoljno dobri“.
To je ponekad vrlo teško, ali ima ljudi koji u tome mogu pomoći.
Nika Bonetti
