Kada je posljednji put tvoja nesigurnost bila poziv da rasteš, a ne prepreka da djeluješ?
Jedna od premisa logoterapije govori o tome da kada djelujemo u skladu s vrijednostima koje prepoznajemo kao istinite i plemenite, samopouzdanje se rađa prirodno, kao nusprodukt smislenog življenja. Samopouzdanje se ne gradi ponavljanjem afirmacija, nego svakodnevnim izborima: da odgovorimo životu, umjesto da od njega bježimo.
Da, ali….
Često čujem pojašnjenja s kojima se ljudi tješe: “da, ali”….”ja nisam to mogla tada bolje jer sam imala nisko samopouzdanje” ili “dobila sam bolju ponudu, ali je nisam prihvatila, to je jer imam nisko samopouzdanje”. I tako vrijeme teče, a prilike prolaze. Što ako samopouzdanje ne znači vjerovati u sebe, nego vjerovati da tvoj život ima smisao — pa i u onim trenutcima kada nismo sigurni u sebe ili u trenutcima kad nam se čini da nismo u najboljoj situaciji?
Samopouzdanje ne znači biti bez sumnje ili straha, nego je to odnos koji gradimo prema sebi i vlastitom postojanju. U logoterapijskom smislu, ono ne proizlazi iz uvjerenja da smo uvijek sposobni ili spremni, već iz dubljeg osjećaja da naš život ima smisao – i onda kada nismo sigurni, i onda kada padamo.
“Čovjek ne treba pitati što očekuje od života, nego mora prepoznati da je on taj od koga život nešto očekuje.”
V. E. Frankl
Ovaj citat nas podsjeća da samopouzdanje ne proizlazi iz onoga što dobivamo od života, nego iz načina na koji odgovaramo na njegov poziv. To je temelj logoterapijskog samopouzdanja — sigurnost u vlastitu sposobnost da odgovorimo smisleno, neovisno o ishodu.
Odakle dolazi samopouzdanje?
“Samopouzdanje se ne gradi iznutra gledanjem u sebe, nego izvana – kroz odnos s drugima, kroz djela, kroz angažman.” I.Yalom
Ovdje Yalom podsjeća na egzistencijalnu istinu: autentično samopouzdanje nije introspektivna iluzija, već rezultat življenja. Kad se čovjek usudi živjeti u skladu sa sobom, ne tražeći sigurnost, već istinu — I tada se rađa mir koji ne ovisi o okolnostima.
Samopouzdanje – odraz smisla, a ne savršenstva
Logoterapija nas podsjeća da čovjek nije određen okolnostima, nego svojim stavom prema njima. Samopouzdanje, u tom duhu, nije rezultat vanjskih uspjeha, nego odluke da vjerujemo kako naš život može biti odgovor – i na bol, i na gubitak, i na izazov.
Možda se ne bi trebali pitati: “Jesam li dovoljno dobar?” nego: “Što mogu učiniti s onim što mi je dano?” To je perspektiva koja će nas osloboditi. Samopouzdanje tada ne postaje oholost niti agresija prema bližnjima, nego tiha snaga – sposobnost da stojimo uspravno pred vlastitom nesigurnošću.
To je temelj logoterapijskog samopouzdanja — sigurnost u vlastitu sposobnost da odgovorimo smisleno, neovisno o ishodu.
Novi nivo zrelosti
„Samopouzdanje ne znači biti siguran – nego biti odgovoran prema onome što život traži od tebe.“ Samopouzdanje, dakle, nije krajnji cilj, nego posljedica smislenog puta. I svaki trenutak u kojem se usudimo djelovati unatoč tome što smo uplašeni, nesigurni ili se ne osjećamo sasvim spremni, služi nam da potvrđujemo ne svoju nepogrešivost, već svoju slobodu.
Nika Bonetti
I. D. Yalom, Egzistencijalna psihoterapija
V.Frankl, Čovjekovo traganje za smislom
