Kad razgovaramo muškarci najčešće nisu svjesni što pokreće stvari koje im se događaju i koje ih određuju. Čini mi se da se štite time da ostaju daleko od sebe. Kao da se lakše maknuti se od onog što boli, ako ne znaš što bi s time.
To ne govori o slabosti, nego o dubokoj potrebi za smislom, autentičnošću i slobodom da budu ono što jesu.
Na razgovorima se često susrećem s muškarcima koji nose tihu, neizrečenu napetost skrivenu iza maske snage i moći. Ona nije nužno patološka, nego egzistencijalna kategorija — proizlazi iz unutarnjeg raskoraka između slike o sebi koju su izgradili i stvarnog iskustva vlastite ljudskosti.
„Simptomi često maskiraju dublju istinu: čovjek ne živi život koji osjeća svojim.“ Irving Yalom
U društvu muškarac i dalje nosi ulogu onoga koji mora znati, moći, voditi, štititi i ostati postojan. Taj zahtjev, internaliziran u ranom razvoju, često prerasta u rigidnu shemu ponašanja – masku koja potiskuje ranjivost, ali istodobno onemogućuje autentičan doživljaj sebe.
Superman: između ideala snage i stvarnosti postojanja
Logoterapija naglašava da čovjek ne može pobjeći od egzistencijalne tenzije – ona je neizbježna jer proizlazi iz razlike između onoga što “jesmo sada” i onoga što bismo “mogli postati”.
Søren Kierkegaard: „Tjeskoba je vrtoglavica slobode.“
Egzistencijalna neuroza je, prema njemu, otpor prema vlastitoj mogućnosti postajanja.
Kada muškarac nastoji živjeti u skladu s idealom neosjetljivog i savršenog bića, on zapravo pokušava izbjeći tu tenziju, umjesto da je integrira.
Logoterapijski rad poziva upravo na suprotno: da se čovjek usudi ostati u toj napetosti, jer u njoj leži mogućnost rasta i smisla.
Od nametnute uloge prema autentičnosti
Mnogi muškarci dolaze u terapiju s osjećajem krivnje jer „ne uspijevaju biti dovoljno jaki“. No, pitanje koje logoterapija postavlja nije „Kako da postanem jači?“ nego „Što za mene sada ima smisla?“
Takav zaokret omogućuje pomak s “kontrole” prema “odgovornosti” — od ispunjavanja očekivanja prema osobnom izboru vrijednosti.
Kada muškarac počne razlikovati ono što „mora“ od onoga što „želi“, otvara se prostor u kojem može djelovati autentično.
„Čovjekovo postojanje nije toliko pitanje samoodržanja, koliko pitanje samonadilaženja.“ Viktor E. Frankl
U tom nadilaženju, internalizirana dječja slika superjunaka ili „superman“ prestaje biti ideal. Postaje metafora — simbol čovjeka koji se ne boji prepoznati vlastitu granicu, jer zna da u njoj počinje njegovo istinsko postojanje.
To je ponekad teško postići, ali ima ljudi koji Vam u tome mogu pomoći.
Nika Bonetti
