U zadnje vrijeme primjećujem da se nešto novo događa u mom društvenom krugu. Prijateljica, u ranim pedesetima, dobila je dijagnozu poremećaja hiperaktivnosti s deficitom pažnje. Opisala je to kao duboko olakšanje, kao slobodu nakon godina samooptuživanja – zbog propuštenih rokova i izgubljenih računa, ali i stvari koje su bile dublje i složenije. Nešto slično dogodilo se kolegici, pa susjedu na moru, pa rođaku iz drugog grada- svi su ljudi u srednjim godinama, a radilo se o PTSP, anksioznosi, prejedanju ili nećem trećem .
Svi osjećaju da im je dijagnoza donijela olakšanje. Neki, jer su imali napokon priliku potražiti pomoć, liječenje, a neki jer im se čini da im je jednostavno pomoglo identificiranje problema – davanje imena onome što ih muči.
IZMEĐU POTREBE I OPREZA
Otvaranje tema o mentalnom zdravlju u javnosti omogućilo je većem broju ljudi pristup informacijama i pojašnjenjima, od kojih neki nakon godina lutanja i neartikulirane nelagode u svim situacijama, opisuju olakšanje i osjećaj prihvaćenosti od strane zajednice koja ih razumije.
Postoje argumenti za i argumenti protiv ovakvih rasprava u javnosti. Smatra se, da je razlog većem interesu to što je nekoć bilo sramota reći da postoji neki problem sa mentalnim zdravljem. Danas se o mentalnom zdravlju priča u školama, društvene mreže daju informacije u vezi toga, a liječnici i stručne osobe, u vrijeme krize mentalnog zdravlja, vide priliku za rane intervencije.
Kritičari govore da se s time ipak pretjeruje i da takve teme u javnosti stvaraju štetu, posebno ako su ljudi mladi. Dijagnoza, kažu, može pokrenuti “samoispunjavajuće proročanstvo”, očekivanje bolesti i simptoma. U istraživanjima se kao mogući dugoročni problemi spominju: stigma, etiketiranje, identitet koji se gradi oko dijagnoze.
Istraživači, istražujući posljedice postavljanja dijagnoza, naglašavaju da je vrlo važno istaknuti da je svaki slučaj specifičan, ali zašto se ipak čini da jasnoća donosi olakšanje?
IMATI IME ZA ONO ŠTO ME BOLI
Jasna informacija o tegobi može dovesti do konkretnih koristi poput liječenja, prilagodbe okoline i prilagodbe u svakodnevnici ili pridruživanje grupama za podršku, a psihološka korist se pripisuje pozitivnom očekivanju: stjecanje kontrole nad nekom vrstom patologije, nad nečim što nas muči.
Prema New York Timesu, University College u Dublinu analizirao je 1848 izvještaja osoba kojima je dijagnosticiran problem sa mentalnim zdravljem u odrasloj dobi i svi ispitanici su izrazili žaljenje što im dijagnoza nije postavljena ranije, što bi ih poštedjelo godina osjećaja da nešto s njima ne valja, da su glupi, lijeni, “namjerno čudni” – poštedilo samooptuživanja, okrivljavanja i samookrivljavanja- što je s vremenom postajalo samo po sebi dodatan problem.
Jedna od sudionica istraživanja rekla je: “Simptomi možda i dalje postoje, ali više ne potiču mržnju prema sebi.” pojasnila je:” I dalje mislim da to preferiram, nego živjeti u uvjerenju da sam loša osoba.“
GRANICE I VRIJEDNOSTI
Istraživači su ovaj efekt nazvali “ Rumpelstiltskinov efekt”, prema priči Braće Grimm. „Postoji nešto u tome da imate objašnjenje. Osjećate nešto potvrđujuće i kao da vam daje putokaz, te vam vraća osjećaj da imate malo više kontrole.“ Dr. O’Connor, prof.
Logoterapija naglašava da život postavlja pitanja do posljednjeg daha. Budućnost se ne mjeri duljinom, nego smislom trenutaka koji dolaze.
V.Frankl, Liječnik i duša
New York Times, 03.10.2025
