Bila sam na vježbama i kad sam došla kući umorna, zaspala sam. Slijedeći dan je počela bol u glavi, bol u grlu, plućima. Shvatila sam da se teško mogu dići iz kreveta. Temperatura mi je polako rasla.
„Ah, pa da, virus, gripa, nešto“….pomislila sam. „Dobro, to bi trebalo biti dva, tri dana i onda će sve biti po starom“ tješila sam sebe kad sam vidjela koliko mi je teško pokrenuti se.
Odlučila sam se dići da se otuširam, dok sam još u snazi, ali to nije baš lako išlo. Okrenula sam se, a iza mene sjedi moj pas, maše repom. „ o, ne ! Čeka da je izvedem van na jutarnju šetnju“ sinulo mi je. „A ja ne mogu ni hodati po kući“.
Srećom smo već vježbali za takve situacije, naučila je što i kako u slučaju da se ja ne vratim na vrijeme kući.
Malo sam prohodala po kući, pokazala sam joj na „mjesto“ i ona je odmah povezala što sam joj rekla. I ovako nisam mogla govoriti, samo sam pokazala prstom i to je njoj bilo dovoljno.
Nakon toga se mirno, bez dodatnih zahtjeva, vratila u krevet kraj mene. Nije cvilila, nije ništa tražila, samo je gledala u mene cijelo vrijeme, neka suptilna, neprimjetna prisutnost.
Nisam se mogla dići tjedan dana. Mučio me kašalj, budila sam se po noći od toga. Ona je cijele noći sjedila i gledala u mene sasvim mirno. Dok mi je rasla temperatura, bilo mi je sve teže dići se, otuširati se, ali ona je i dalje cijelo vrijeme gledala u mene. Nije išla zamnom, nije me gnjavila, nije me gurkala s nogama dok spava, kao inače, nije tražila ništa, čak me nije tražila da je nahranim. Samo me cijelo to vrijeme pažljivo promatrala i „čitala“ s mene.
Svako jutro bi se digla, ponjuškala bi mi lice, čelo, bradu, vrat, torzo i ruke i mirno legla kraj mene i nastavila spavati. Sigurna sam da je znala, na neki svoj način, točno šta samnom nije u redu i šta se od dan prije promjenilo. Najviše me bolilo grlo i pluća, i tu me pažljivo „pregledala“ svako jutro. Znala je bolje od mene šta me boli, ja sam samo spavala i žalila sebe. Ona me jednostavno kontrolirala kako mi je. Bez ikakvog traženja ičeg za sebe. I tako danima.
Dizala sam se iz kreveta redovno, najviše radi nje,a da je nahranim i da budem sigurna da uvijek ima čiste vode. Samo bi pojela i vratila se kraj mene u krevet. I da sam je mogla tako nešto naučiti, ne znam kako bi joj to objasnila. Pogotovo da ona zna bolje od mene gdje mene boli.
Razmišljala sam u trenutcima kad sam mogla, kakav je to blagoslov imati takvog psa. Znam već od prije da ima tu „brižnu“ stranu, ali ovo je bilo nevjerojatno. Doslovce je radi iznimne situacije u kući nadišla sebe, što je inače karakteristika ljudi jakog duha, a psi navodno nemaju duh nego samo dušu.
Potisnula je sve svoje potrebe, svoju narav razmaženog psa i čuvala me, sasvim jasno je izabrala prioritet . Danima nije tražila ništa za sebe. Znala je da trebam pomoć i da ne mogu bolje u tom trenutku. Davala mi je podršku svojim razumjevanjem moje situacije.
Onog dana kad sam se probudila, i u tišini svojih misli zaključila da mi je napokon bolje, ona se probudila. Nisam ni riječ progovorila. Skočila je na krevetu i prišla mi. Pogledala me, došla iznad mene. Mahala je repom. I sve je počelo iz početka. Cviljenje, guranje njuškom, stavljanje šape na mene, pozivanje mene da ju izvedem van.
Nestalo je strpljenja, nestalo je mira, nestalo je čuvanja mene. Opet je ona bila ona koju ja čuvam i koju ja vodim i koja zapovijeda u kući i meni komandira.
Pomislila sam kako bi i ja voljela imati tako samouvjerenu autentičnost. I koliko toga ljudska vrsta još može naučiti od drugih vrsta.
Nika Bonetti
