Bilo je proljetno jutro i kiša je pomalo padala dok sam samouvjereno hodala prema samostanu. Duga suknja i pojas koji sam imala oko struka su vijorili zamnom i to me zabavljalo i pomagalo mi da ne mislim na strah radi susreta na koji idem.
Uzdahnula sam dok sam otvarala velika teška, lijepa, drvena vrata samostana koja su bila ispred mene.
Prošla sam kroz dvorište i tamo me čekao muškarac. Visok i smrknut. Držao je ruke ispod škapulara. Habit mu je bio mokar od kiše. Nije to ni primijetio. Bio je zadubljen u svoje misli.
PONEKAD STRAH ISKRIVI SLIKU I OTEŽA SITUACIJU U KOJOJ SE NALAZIMO
Pozdravila sam ga, da svratim pažnju na sebe, da me primijeti. Odzdravio je uljudno, ali odmjereno i poslovno. To mi je bilo vrlo ugodno.
„Pravi redovnik“ pomislila sam s divljenjem i odmah osjetila radi toga poštovanje prema njemu. Napokon čovjek koji se ne traži, koji je ozbiljan i koji zna svoje mjesto i granice! Moje tijelo je instinktivno odreagiralo spuštanjem glave i povlačenjem korak u nazad .
Hodao je ispred mene šutke dok smo išli niz hodnik. Njegov mir i dostojanstveno držanje unijeli su neki mir u mene.
Dok sam dolazila, zamišljala sam ga kao strogog, agresivnog, hladnog, nerazumnog i okrutnog redovnika, kao mrki i kruti autoritet . Zato sam sa strahom očekivala ovaj susret. Ipak sam odlučila da ću biti hrabra i da neću odustati od razgovora.
Kad smo došli do prostorije u kojoj se primaju gosti, ponudio mi je da sjednem. On je sjeo preko puta mene. Stolci su bili veliki i teški i osjećala sam kako tonem u jednom od njih, koji mi je ponudio. Polako je tonula i moja hrabrost i samopouzdanje, a rastao moj nemir, ali sad sam bila tu i nisam više mogla natrag.
Lagano je klimnuo glavom, kao znak da mogu početi govoriti. Iako uplašena, prihvatila sam i počela govoriti.
… ONI KOJI HODAJU U SVJETLOSTI
Mirno sam počela svoje izlaganje problema, ali i dalje u nekom nejasnom difuznom strahu, očekujući sukob s njime. Situacija je bila teška: duševno oboljela osoba, u svom demonskom, beskrajno ljubomornom, očajničko-osvetničkom, izopačenom i suludom plesu kroz život nanijela je veliku štetu svima i pribojavala sam se kako ćemo to riješiti.
Ali kad hodamo u svjetlosti, sve ispadne puno bolje nego smo se bojali; sve je bilo potpuno suprotno mojem očekivanju; ovaj redovnik, pravi Poglavar, bio je vrlo miran i učtiv, što je odmah raspršilo moju nervozu i u potpunosti me smirilo.
Slušala sam sebe kako govorim polako, smireno, kratke rečenice, jasne, jednostavne. Klimao je glavom odobravajući ono što govorim.
Nakon par rečenica, nježno me prekinuo. Nisam mu više trebala objašnjavati, detalji nisu bili bitni. Kad se nađu osobe koje hodaju u svjetlosti, razumne, iskrene i dobronamjerne, previše riječi nije potrebno. Shvatio je odmah sve ono što nisam stigla reći. Oboje smo bili razboriti, smireni i čistog srca . U takvim situacijama stvari se rješavaju brzo i lako.“ Sve se rješava kao samo od sebe. Tko je to jednom doživio, ne želi više živjeti na stari način”. (W.Stinissen, Hod prema istini)
KAKO PRAVI REDOVNIK RJEŠAVA STVARI
Kratko je razmislio, a onda vrlo brzo donio odluku, očinsku, rješenje koje se kasnije pokazalo najbolje za svih nas.
Bila sam oduševljena ovom lakoćom. U svom miru odražavao je izvornu ljudsku mudrost, a na licu mu se vidio neki odsjaj istinskog dubokog mira i prihvaćanja bez otpora.
Jasno je izricao svoje osjećaje zabrinutosti, nade, ponekad sumnje, izricao je svoje ideje, predlagao rješenja i pitao me da li se slažem; davao mi je priliku da kažem svoje mišljenje, što mi je omogućilo da se riješim preostalih projekcija, iz straha. Osjećala sam kako se mir vraća u mene i kako raste povjerenje da će sve dobro završiti.
U takvoj situaciji mi više nije bilo teško „popustiti“ kad je trebalo i poslušati ga, jer sam se osjećala prihvaćeno. Povremeno mi je postavljao dodatna pitanja na koja sam s mirom odgovarala; bilo je vrlo lako s njim ostvariti kvalitetan razgovor.
Od situacije u kojoj sam očekivala borbu s autoritetom, nerazumijevanje, osudu i krutost, dogodilo se upravo suprotno, bilo je vrlo poučno i ugodno.
UGODA JEDNOSTAVNOSTI I ASERTIVNOSTI
Kad smo dogovorili kako pomoći “izgubljenom” subratu, naš razgovor se nastavio, u ugodnom raspoloženju, u gotovo prijateljskom tonu – o nekim sasvim drugim temama. Uživala sam u tome da ni u jednom trenutku niti jedan od nas nije upotrijebio ni jednu grubu, osuđujuću riječ. To je bilo pravo osvježenje od uobičajenih razgovora na kakve smo navikli u vanjskom svijetu.
Pomislila sam kako je ugodno razgovarati s čovjekom koji je asertivan i koji ima mjeru.
Koji je čist i koji prihvaća ljude kakvi jesu, koji ne osuđuje.
Koji je kulturan i koji ne prelazi granicu odgovornosti i poštuje tuđe granice odgovornosti.
Koji zna postaviti pitanje bez da zvuči grubo ili zastrašujuće.
Koji se jasno zna zauzeti za sebe, pokazati svoje potrebe, ali i dozvoliti drugome da bude ono što jest.
Koji zna što želi, a ako nije siguran – pita i traži savjet, tako da ne reagira iz osjećaja niti iz rane.
Koji me povremeno, blago, očinski ukori za neke „pogreške“ , bez da se osjećam osuđeno.
Sve njegove poruke su bile jasne i očišćene od suvišnih emocija i riječi. Slušao me pažljivo i komentirao s razumijevanjem.
Komunikacija je bila vrlo ugodna.
ŠTO NOSIMO U NOVI DAN
“Svetost pretpostavlja ne samo normalnu ljudsku inteligenciju, prikladno razvijenu i formiranu kršćanskim naukom, normalnu ljudsku volju, odgojenu slobodu sposobnu da se daje i žrtvuje za druge, nego prije svega pretpostavlja zdrave i sređene ljudske osjećaje.” (Thomas Merton, Život i svetost)
Nika Bonetti
