za jednu mamu Marinu
Mnoge stvari smo pogriješili u prošlosti. Da smo znali bolje, napravili bi bolje. Situacije koje su oblikovale naše odluke tada – nismo mogli bolje odraditi. Trudili smo se da napravimo najbolje za zajednicu, grupu, obitelj, našu djecu, sebe. Trudili smo se da pomirimo razlike, da pokušamo svakog zadovoljiti, da bude mir u kući. Neke stvari smo napravili iz straha. Ponekad jednostavno nismo više mogli, bili smo preumorni, pa smo prihvatili ono rješenje koje smo jedino mogli u tom trenutku. Vjerovali smo uvijek da je tako najbolje i da će na kraju ipak biti dobro. Voljeli smo svoju obitelj, bez obzira na sve.
Sa današnje točke gledišta, kad gledamo na to čini nam se da to nije bilo dovoljno jer nije dalo željene rezultate, dugoročno, tako nam se čini. Danas nas radi nekih stvari hvata strah. Mnoge stvari nisu bile pod našom kontrolom.
Pitamo se kako dalje sa takvom prošlošću. Što ću reći djeci jednog dana ? Nekih stvari se ne usuđujemo niti sjetiti. Neke stvari je uopće teško izreći. Neke ne možemo prestati govoriti. Napravili smo neke stvari koje smo možda mogli bolje napraviti i zato danas osjećamo krivicu. Kako da znam da to neću ponoviti? Moram ići dalje, a prošlost me pritišće? Osjećam da imam odgovornost prema ljudima oko sebe, kako ću to ispraviti?
Biblija kaže da idemo naprijed sjećajući se dobrih trenutaka i da će nam ti trenutci dati snagu za dalje.
Logoterapija kaže: „Gdje ima ruševina ima i potrebe za građenjem“.
Što konkretno možemo učiniti ?
- Prihvatiti odgovornost i krenuti polako dalje. Na ovaj ili na onaj način ugrađeni smo u tu prošlost. Preuzimanje odgovornosti nas vadi iz uloge žrtve. Ako odbacimo ulogu žrtve dobijemo priliku kreirati budućnost. Možda smo nešto i pogriješili u vezi svoje djece, ali sada je vrijeme da napravimo sve što možemo da im budućnost bude svjetlija. Djeca ne znaju kakav je svijet vani i zato trebaju nas takve kakvi jesmo da ih upozorimo što se sve loše može dogoditi, ako izgube svoje visoke vrijednosti. Trebaju nas da ih zaštitimo. Da im pričamo. I kad nam, danas, ta djeca kažu nešto što nas zaboli, to je zato što nespretno pokušavaju dobiti naše odobravanje i sigurnost da smo ipak tu za njih makar šta nam rekli. Naša je odgovornost da budemo čuvari njihovih nježnih života.
- Razgovarati sa bližnjima. Ako se dogodilo nešto loše u prošlosti, danas imamo priliku započeti ponovno i razgovorom izgraditi bolji odnos. Danas mogu s puno više razumijevanja objasniti djetetu sve ono što nisam znala tada. Mogu reći mužu, mirno i jasno, gdje su moje granice i tražiti ga da ih poštuje. Velik je ulog u budućnosti, razgovorom možemo puno toga riješiti. Bitno je da ne odustanem jer zrno ponekad padne na kamen ( Evanđelje po Mateju ), ponekad u trnje, a ono koje padne na plodno tlo rađa višestrukim plodovima. Zato ne odustajem od razgovora. Jedno zrno će uvijek pasti na plodno tlo! I to će biti moja zasluga.
- Osvjetliti put za dalje novim idejama. „Nije li zrno gorušičino manje od svega sjemenja, a razraste se u stablo?“ Uočit ću male stvari oko sebe koje me vesele. Jer ako tražiš dobre stvari, naći ćeš ih. Nedjeljni izlet s djecom je isto tako dobar početak. Rad u vrtu. Dati svakom djetetu svoju čašu , svakom u drugoj boji. Raditi nešto kreativno što nas ispunja, svi zajedno. Ne raditi samo za sebe. Raditi s ljubavlju za ljude oko mene.
- Hrabro nastaviti naprijed. Dat ću svoje vrijeme nečem važnom. Moja snaga je ograničena, umorna sam i zato ne želim gubiti vrijeme na nebitne stvari, postavit ću prioritete. Srećom imamo današnji dan koji nam daje novu priliku. A ja jasno vidim svoj cilj, a to je stvoriti od loše vode -dobro vino.
- U zahvalnosti nastaviti vjerovati da će sve na kraju ipak sve ispasti dobro.
To je ponekad jako teško, pa ako to nemožemo sami postići, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
Izvori:
Liječnik i duša, V.Frankl
Hod prema istini, W.Stinissen
zapisi sa grupe roditelja, u savjetovalištu
