Trebalo bi proživjeti život sa stilom i u miru. Ali često to ne ide tako lako. Ili ne ide uopće. Jer nam emocije nisu baš uvijek pod kontrolom. Pa ako ne naučimo kako sami sebe sabotiramo, nećemo moći dostojanstveno postići željeni mir.
Svaki me dan netko pita: kaj je on s time (ustvari) mislio? Zakaj mi je to sad rekao? Kaj sad ja trebam misliti?
Oni me to pitaju, a ja ne znam.
OUTSOURCING EMOCIJA
Moglo bi se dogoditi da se uvrijedimo čak i ako nas netko samo pogleda krivo. I da se odmah uzrujamo – i to jako. Pa bi mogli sebi pojasniti da je to zato što sam ja preosjetljiva i sve me odmah rasplače ili uplaši, a drugi su za to krivi.
I moglo bi nam se učiniti da je to oduvijek tako i da danas, nakon toliko vremena ne možemo ništa promjeniti. Tada će nas stalno ispočetka vrijeđati i ranjavati iste sitnice. …e, a da su samo ti drugi ljudi tada drugačije odreagirali, sve se to meni ne bi dogodilo.
Da li sam onda zbog toga stalno ljuta na svijet i stalno na nekoga uvrijeđena? Kako to utječe na moj život i koju korist imam od toga? Kako ću na taj način postići željeni mir, ako vjerujem da sam u tome nemoćna i na taj način sebe sabotiram?
Svijet je napravljen takav kakav jest- s razlogom i ja mogu to prihvatiti i uzeti najbolje iz toga ili mogu sebe nastaviti mučiti.
Ponekad pridajemo značenje nekoj situaciji, neku svoju sliku, neki svoj strah, a ti drugi ljudi oko nas – pojma nemaju šta se u našoj glavi događa.
MORALNA SUPERIORNOST
Možda se radi o tome da imamo neka pravila u glavi kako bi drugi ljudi trebali reagirati ili kako bi ja odgovorio da sam na njegovom mjestu ili šta bi ja htjela da on sad kaže ili je to za mene normalno. Ali kad se to ne bi dogodilo – onda bi se mi mogli uvrijediti.
Oni bi se trebali tako ponašati da bi se ja osjećala bolje i sigurnije.
Čini nam se da, ako drugi ljudi nisu u našim očekivanjima- s njima nešto ne valja jer ja znam bolje. Pa jasno je da to tak treba biti kako ja mislim, kak svi drugi to ne kuže?
Stvari stoje ovako: redu je imati svoje vrijednosti i mišljenje, ali ako ovisite o tome da vam svijet to stalno potvrđuje, to postaje naporno. Osjećate li koliko to umara i koči? Ako tjeramo ljude da se uklope u naše okvire, onda oni nemaju slobodu, a ljudska bića jesu slobodna, a ne isključivo onakva kakva ja želim da budu, pa se ne bi trebalo vrijeđati radi toga.
Da, drugi ljudi žive u svojem svijetu, sa svojim brigama, sa svojim vrijednostima i mišljenjima i ne mogu znati da mene nešto određeno muči, ako uvrijeđeno šutim sa strane, durim se ili ih kažnjavam ignoriranjem.
Ako stalno prevrćem zašto mi je on to sad rekao ili šta je ona to rekla i ako se mučim pogoditi što je on ustvari s time mislio – mučim samo sebe, ostajem u ulozi žrtve i ništa ne rješavam.
NAVIGACIJA KROZ SVE TO
Kaže meni Marin: ja sam se prije znao naduriti, ali sad sam naučio da se to drugačije rješava !
Dobar je život u kojem mladi uče “drugačije rješavati” ono što žele promjeniti ! To znači da znaju da mi živimo u velikom svijetu i da nas ima svakakvih i da se ne možemo svi slagati u svakom trenutku, svi imati iste vrijednosti niti svi isto ponašati – ali to je ono radi čega je život bogat lekcijama i ljekovitim iskušenjima.
Puno je toga što se događa oko nas, a mi ne možemo baš uvijek sve razumjeti i sve imati pod kontrolom, ali ono što možemo jest: preuzeti odgovornost za sebe, postaviti granice i – pitati što mi nije jasno. To bi me moglo osloboditi.
“…sastaviti upotrebljivi izbor ključeva iz kojeg bi se mogao naći onaj najučinkovitiji, posebni ključ” E. Lukas
OLOVNI UTEZI
Objašnjenje bi moglo biti da je durenje (uvrijeđenost, kažnjavanje ignoriranjem, drugi oblici pasivne agresije i sl) rezultat naše nemoći da se suočimo s nečim što nas plaši ili ugrožava ili s nemogućnošću da nešto procesuiramo. Dok se osjećamo sigurni, sve je u redu, ali kad nam je nešto izvan kontrole, izvan naših pravila ili zone komfora, očajnički trebamo kontrolu jer samo se tako osjećamo sigurno.
Trik je u tome da moja sigurnost ne smije ovisiti o nečijem pogledu, riječi ili podršci, moja sigurnost mora biti u meni. Stalno. Neovisno o nečemu što je izvan nas.
To je ponekad jako teško, pa kad to ne možemo sami postići postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
E.Lukas, Sreća u obitelji
