Sjedim na klupici pod drvetom sa zadatkom: sjediti i osluškivati u tišini da bi u sebi našla sve odgovore. Bez suvišnih misli koje mi prolaze glavom, razjašnjavaju mi se stvari koje trebam promjeniti u svom životu.
KAD SAM NA PRAVOM PUTU, PRAVE RIJEČI DOLAZE K MENI
Postoji u Bibliji priča apostola Marka o tome kako su Isus i učenici doživjeli “skepticizam i nevjeru od strane svojih” dok su išli po kućama i propovjedali. To što im se dogodilo se dogodi svima nama, na ovaj ili onaj način, ponekad: da nas negdje ne prihvate, pa moramo otići. A Isus je tada govorio svojim učenicima: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prašinu ispod svojih nogu“.
Što to točno meni, danas, govori?
Stresti prašinu sa svojih nogu znači ne nositi ništa sa sobom, iz kuće bez mira, kad od tamo odlazim. Znači otići od negdje i ne nositi ranu odbačenosti. Znači biti slobodan od svega toga kad odeš. Mi u nekom trenutku ne znamo što se događalo u drugom ljudskom srcu i zašto je došlo do problema, ali nemamo vremena niti zadovoljstva da se bavimo time dalje.
Stresti prašinu sa sebe znači ne nositi ozlojađenost, osjećaj manje vrijednosti ili potrebu za osvetom. Ne nositi dalje sa sobom loše misli, bolna sjećanja, mržnju, neke potrebe koje nam se možda samo čini da imamo – trebamo to stresti sa sebe, kao prašinu. Ostaviti iza sebe nemir, probleme i napasti… nije uvijek sve ugodno i lijepo u životu. Ugodnost ponekad dovodi do toga da zaboravimo da se moramo truditi i da moramo biti čvrsti.
Viktor Frankl govori kako je život pun najosobnijih zadaća i kako unatoč stanjima neraspoloženja trebamo sagledati još jednu zadaću: kako prevladati probleme i kako se postaviti iznad njih.
KAKO TO IZGLEDA U NAMA ?
Kad nas netko “odbaci” ili nam se tako čini, odjednom se osjećamo odsjećeni, napušteni, sami. Tijelo reagira na bol, stezanjem oko srca, anksioznošću, postoji neki hormonalni odgovor na ovaj osjećaj – to je psihobiološki proces. Naš mozak registrira nešto negativno i postavlja se odmah u poziciju obrane! Naš um će pokušati odbaciti osjećaje koji su neugodni, bolni, da bi nas “zaštitio”, ali mi ipak moramo spoznati, prihvatiti te neugodne osjećaje, proživjeti ih.
W.Stinissen piše : “kad pristanemo prolaziti “suhom dolinom”, prepustiti se vodstvu više sile, prihvatiti to, iznenada se pokaže da dolina obiluje izvorima i to je jedno od čuda kada zaista krenemo kroz nju”.
Dok nije osvješten pravi razlog naših osjećaja, naši problemi i strahovi će se ponavljati i ometati nas; potisnuta sjećanja iz neke slične situacije u prošlosti će se javljati i aktivirati neželjene afekte. Potrebno je dopustiti sebi da to proživimo: razočaranje, potisnute emocije, tugu, svoju ranjivost – da bi mogali nastaviti dalje, slobodni.
Da bi mogli otresti prašinu sa svojih nogu i zaista krenuti dalje.
ZVUČI JEDNOSTAVNO, ALI KAKO TO ZAISTA NAPRAVITI?
Ponekad tako jednostavne stvari postanu jako jako teške. Naš mozak proizvodi efekt koji nam ponekad pomaže, a ponekad ne. Dogodi se da ponavljamo u mislima taj jedan isti događaj, ponovno i ponovno. Krivimo sebe, pretresamo sjećanja, tražimo objašnjenja. Ponekad je dobro pretresati svoje misli, kad nam je po volji, ali ponekad se misli pojave same, uplaše nas; ponekad taj proces zna biti dug i iscrpljujuć.
Odnos prema sebi se uči. Treba ići prema sebi – s toplinom, kao prema djetetu. Danas možemo početi s time, ako već u prošlosti nismo počeli ili nas netko drugi to nije znao naučiti.
Snaga volje da uspijem ovo u logoterapiji bi se opisala ovako: snaga volje nije ništa statičko, ništa jednom zauvijek dano, nego je to funkcija, i to jasne spoznaje cilja, poštene odluke i određenog treninga.
OSTAVLJENI SAMI U MRAKU ILI IPAK POSTOJI SMISAO SVEGA ŠTO NAM SE DOGAĐA?
Naša shvaćanja su često skučena i tijesna, jednostavno zato što smo samo mali ljudi. Pomoglo bi nam, svakako, da se rješimo suvišnih stvari u sebi, da spoznamo konačnost i bezgraničnost vremena i prostora – pa bi onda lakše nastavili hodati nakon toga, stresajući prašinu sa sebe. Zaštićeni od besmisla.
“I vječna borba čovjekove slobode u njemu s njegovom unutrarnjom i vanjskom sudbinom zapravo tek sačinjava, njegov život”, kaže Frankl.
Brojni blagoslovi su potekli iz mnogih naših odlazaka, nekad u prošlosti.
KAKO IZGLEDA KAD TO USPIJEM ?
Uspjevam se izdići iznad svega što me muči i odmah bude lakše disati; postaje malo hladno, ali je zato čisto i slika je jasna. Kad stresem prašinu s nogu, slobodna sam, a samo takva sloboda mi daje mogućnost da reagiram kako želim i da odabirem dobro.
***
I tako, sjedeći u tišini, jasno mi se pojave u mislima dva imena; jedno muško i jedno žensko ime. Dvoje ljudi koje moram maknuti iz svoga života. Dvoje vukova u koži janjenta….i poslušam… blokiram ih oboje i izbacim iz svog života. I istog časa život krene uzlaznom putanjom. Tišina mi je ponovno donijela prave odgovore.
To je ponekad jako teško, pa ako to ne možemo sami postići, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
Izvori:
Sakrij se na potoku Keritu, Wilfrid Stinissen, OCD
Liječnik i duša, V.Frankl
U tvojoj prisutnosti, S.Young 18.studenoga
Moj život u tvojim rukama, Wilfrid Stinissen, OCD
nagovor Međugorje srpanj, 2018
