Pitam Martinu što sada najbolje ona može učiniti za sebe u vezi problema koji mi iznosi. Ona spremno odgovara, smišlja načine, daje prijedloge, ali onda zastaje i odmah odmahuje rukom i ponavlja mi, vrteći zabrinuto glavom lijevo-desno: “… ali ja to ne mogu”.
Promatram je dok to govori, ona to govori sa lakoćom, mirno i bez borbe, gotovo automatski. Izgleda mi kao da je to njezin uobičajeni odgovor na iskušenja i zadatke na koje nailazi u svome danu. Neki unutrašnji konflikt između njezinih želja i mogućnosti i neka nesvjesna misao koja koči njezino djelovanje u željenom smjeru . Neka krivnja, samopredbacivanje, otpor radi nečega iz prošlosti, neko njezino vjerovanje i stav u vezi sebe, podloga da ona uvjerava sebe da to ne može, nešto na temelju čega će sama sebe kočiti i dugo odlagati napredak i ozdravljenje.
KAKO CRTAM SVOJU BUDUĆNOST?
Mudro je učiti na tuđim greškama, pa se možemo vratiti priči o Petru Panu, da promislimo o tome što iz te priče možemo naučiti.
Petar Pan je dječak koji ne želi odrasti. Ali djetinjstvo nas samo odbacuje do zrelosti; odrastanje je život i prirodan proces i u normalnim uvjetima ga ne možemo zaustaviti jer je sve u životu napravljeno tako da ga prirodnim putem slijedimo. Petar Pan s time izbjegava iskoristiti svoje darove i talente (biti odgovoran prema sebi), izbjegava svoju žrtvu, patnju i zadaću koja mu je namjernjena (logoterapijski : specifične zadaće baš za mene) .
Gdje je krenulo krivo? Dječak vidi uzor odraslih u svojoj okolini, a u ovoj priči to je između ostalih odraslih i Kapetan Kuka. Krut, agresivan, fizički “oštećen” (kuka), ljut, okrutan….. i dječak ne želi biti kao on. Kapetana Kuku lovi jedan veliki krokodil koji je progutao sat; sat koji otkucava i to je slika koja se provlači kroz cijelu priču. To je podsjetik za sve nas: vrijeme koje nas lovi i od kojega ne možemo pobjeći. I dok odbijamo odrasti i suočiti se sa svojim zadaćama, vrijeme svejedno ide i nastavlja nas loviti. Ili ćemo to prihvatiti ili će nas vrijeme “pojesti”. I onda je za nas gotovo.
Dječak se uplaši takve slike i čini mu se da je pametnije i lakše pobjeći od svega toga, pa odbija odrasti i zatvara se u svoj svijet.
Kamo ga je odveo takav put? Završio je kao “izgubljeni dječak” I to u “Zemlji Nedođiji”– zemlji koja ne postoji. Jer život nam, dok prolazi kraj nas, svejedno nosi dobre prilike; u jednom trenutku u priči Petar Pan sreće djevojčicu Wendy, koja je djevojčica iz građanske obitelji, svjesna realnosti (živjeti u ovdje i sada) i smrtnosti (prihvatiti svoju smrtnost važan faktor odrastanja), ali s on njom ne zna ostvariti kontakt jer bi to za njega značilo “opasnost”, značilo bi biti odrastao, zreo, odgovoran i autentičan, a on to ne može, pa se okreće Zvončici. To činimo kad bježimo od realnosti: on se okreće Zvončici koja, ustvari, ne postoji: ona je dječačka fantazija o slobodi, bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, svijetla, topla, čarobna, prekrasna – i u osnovi zamjena za stvarnu stvar, ali kao takva, opet njegov bijeg u nestvarno. I ostanak na mjestu.
BIRATI BITKE I IZBJEĆI BESMISLENU PATNJU
Da li ja to želim za sebe ili odučujem birati bitke, dati potrebnu žrtvu, da bi izbjegao besmislenu patnju?
Sigurno nam nije dano da klimamo glavom i govorimo na sve : “ali ja to ne mogu”. To se može povremeno dogoditi, ali onda trebamo znati da u takvim trenutcima ostajemo na mjestu i postajemo kao Petar Pan.
Svi imamo potencijal u sebi, a vrijeme nas prati, ali ako u njemu ne vidimo svoje prilike, ne izaberemo svoje bitke, naša ograničenja i iskušenja u vezi njih će svejedno nastaviti hodati uz nas. Bitke iz djetinjstva će nam doći u 30-tim ili još gore u 40-tim godinama, ali do tada ćemo već imati druge bitke.
Mogli bi se naći u zrelim godinama i pitati se : gdje sam bio do sada? što sam radio? I kad se okrenem iza sebe, danas, što vidim?
Upravo sam takvo slično pitanje postavila Martini, koja se na to – rasplakala.
BUDUĆI JA
Istina je da ne mogu imati blistavu budućnost ako nemam bogatu prošlost u kojoj ja sudjelujem, u dobrim ili lošim trenutcima. Ja se moram priključiti životu, čuti i doživjet druge, imati suživot i kroz njega rasti i ostvarivati svoju autentičnost jer to je smisao ljudske egzistencije da – ja budem ja.
U ovoj priči rečenicu: “Fly Peter, fly !” kao ohrabrenje da živi život njemu govori Wendy, a ne Zvončica. Samo osobe koje su svjesne realnosti, koje nas prihvaćaju onakvima kakvi jesmo i kojima je zaista stalo do nas -nam mogu pomoći da raširimo krila i poletimo; zato nemojte prihvatiti manje od društva takvih osoba !
To je ponekad jako teško, pa ako to ne možemo sami postići postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
Theodore Zeldin, Bite-sized Philosophy
Jordan Peterson, Bite-sized Philosophy
Robert Waldinger, Lessons from the longest study on happines
