Pitam ljude kad mi dođu da li vjeruju u nešto. Odmah se namršte, počnu se meškoljiti i biranim riječima ispričavati kako imaju “problem” sa katoličkom crkvom, svatko iz nekih svojih razloga; neko razočaranje, neke stare rane, neke sumnje u postupanja, neka priča o nekome koju su čuli iz prve, druge, treće ruke – pa su izgubili povjerenje, ali i oslonac. Terapijski je dobro da mi to kažu, ali to nije bilo moje originalno pitanje koje sam im postavila.
Ljudska vrsta ima tu privilegiju da ima mogućnost naučiti vjerovati u nešto;“vjerovanje” je fenomen ljudske vrste.
GRANICE STVORENE SOCIJALIZACIJOM I OKOLINOM
Ako nam je u prošlosti vjera u nešto donijela više boli nego utjehe, danas je vrijeme da promjenimo stajalište o tome. Možda to ne mora biti vjera u Boga, ali i vjera u ljude i u dobre završetke je – više nego dovoljna.
Pa bi neka univerzalna jednostavna “sekularna” verzija egzistencijalne analize mogla reći: mi smo u ovom svijetu i zadatak nam je, kroz svoj život u tom svijetu, činiti stvari najbolje što možemo i tako sve do kraja našeg postojanja. A za to nam treba da u nešto vjerujemo.
I tako sam danas, eto, tu gdje jesam i prvi koraci su već napravljeni i u meni već postoji neka slika svijeta. Ta slika je s razlogom takva kakva jest; ona je proizvod naše prošlosti, odgoja, kulture, okoline i svakako vjerovanja koja su mi usađena kroz to sve zajedno.
Pa ona može biti : ja sam sam, jadan, napušten i ostavljen nasumičnim udarcima sudbine i radi toga žrtva okrutnih okolnosti nad kojima nemam kontrolu ili ona može biti : oko mene je divan topao svijet u kojem se osjećam dobro, koji me prihvaća i koji mi budi povjerenje u dobre završetke … raspon mogućnost je neograničen, a na nama je da odaberemo.
“Životna borba je nešto intencionalno i tek s time nešto smisleno”. V.Frankl
Mi, dakle, odabiremo ono što ćemo postati, bez obzira na granice, socijalizaciju i ono što smo do sada bili naučili, a resursi i snaga za to su već u nama; samo što oni nisu psihološka datost, nego ih moramo pronaći u sebi, a u okviru toga i vjeru u nešto. Vjeru u nešto trajno i svijetlo koja će onda biti misao vodilja našeg postojanja, neka egzistencija iznad onog što jesmo sada, nešto da nas potegne prema gore i da nam neki novi, puniji, bolji sadržaj.
…JER SMO POZVANI NA NEŠTO VIŠE
I to nas zadužuje da borimo.
Egzistencijalna analiza po definiciji ne uključuje Boga niti neku određenu vjeroispovjest niti zaduženja niti upute, nego nas potiče da spoznamo sebe, pronađemo svoju specifičnu zadaću u ovom svijetu, da je ispunimo, da ostvarujemo vrednote, da postavljamo stalno neke nove ciljeve i nadiđemo sebe u trenutcima slabosti, sumnje, straha ili posrtanja, trenutcima boli ili kušnje – jer takvi trenutci su dio našeg postojanja I svakako će doći svakome od nas – i upravo zato ne smijemo biti lišeni nekog životnog oslonca koji nam treba. Koji će uvijek lebdjeti negdje oko nas i donositi nam mir i pouzdanje dok nastavljamo hod kroz život.
“Za logoterapiju su religiozna I nereligiozna egzistencija načelno koegizistentni fenomeni, drugim riječima, logoterapija prema njima zauzima neutralan stav” V.Frankl
Ako se osjećate bolje kao vjernik, onda tješenje u nekoj određenoj vjeri i zagrobnom životu postaje put za vas, ali ako to nije za vas, onda ne smijete odustati nego trebate odgovore tražiti na nekoj drugoj strani, nekom drugom putu, negdje gdje će se bolje odražavati vaša autentičnost. Naći za sebe, bez analitčkih interpretacija, onaj smirujući osjećaj koji mi govori : da, ipak će sve biti u redu.
PRIJE VELIKOG ODMORA
Jer postoji kraj svega: kraj moje slike o meni i kraj moga puta, pa ću se tako u jednom trenutku, na kraju moga života, ja morati okrenuti i sagledati sve što mi se događalo i što sam učinio s vremenom koje mi je bilo dano na raspolaganje na ovom svijetu da ostvarim svoje specifične zadatke i što ostavljam za budućnost i slijedeće naraštaje.
To je ponekad jako teško, pa ako to ne možemo sami proći, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
I.Yalom, Egzistencijalna analiza I smrt
V.Frankl, Liječnik I duša,
