Pričam s Krešom, on ima promociju knjige, pa se koordiniramo. Pita me: kako je. Kažem mu da je dobro, da učim o sebi i drugima i da se radi toga puno toga promjenilo u mom životu. Ponekad se radi toga osjećam kao da je sve staro i poznato je nestalo i malo me strah promjena. A Krešo mirno komentira: “Ne brini, lako je naučiti se na dobro”… Krešo je pametan. Zna reći pravu stvar u pravom momentu. To je poseban talent, trebaš imati i pamet i dušu i srce da bi to mogao. Smirio me i ja sada mirno promatram kako se to zaista i događa. Krešo je u pravu, lako je naučiti se na dobro.
VRATA SREĆE SE OTVARAJU PREMA VAN
Teško je izaći iz zone komfora. Možda tamo i nije lijepo; možda je tamo mračno, možda sam sama i možda se nečeg bojim. Ali mi je poznato i osjećam se tamo sigurno i tamo je jelo, kava, molitva, sport, rad i društvo i to mi je dovoljno da ugodno ispunim vrijeme. Do spavanja. I onda sve iz početka. Svaki dan tako.
Samoća je ugodna jer pruža privid sigurnosti od rizika izlaganja vanjskom svijetu. Ali da je to ona “zapovijeđena” punina života? Površni odnosi, nevezivanje za ljude radi straha od odbacivanja, disocijacija; ako ne primjećujem vanjski svijet on me više neće moći povrijediti, pa dižem psihotične obrane ili kompenziram ili se povlačim da bi se zaštitila i odustajem od svojih želja i potreba; u osnovi se bojimo da će nas okolina osuditi, posramiti jer nam se to posramljivanje svima ponekad događalo u prošlosti; da će nas ljudi odbaciti radi onog što je u nama, a tako smo se dobro osjećali dok smo to skrivali ! Lakše je sve lijepo u svijetu promatrati sa sigurne udaljenosti, ali onda osiromašujemo sebe za sve takve lijepe stvari. Da li je to moja zadaća, za život, izmaknuti se od svijeta?
Kad uvjeravam sebe kako mogu bez drugih ljudi to će samo uroditi depresijom, ovisnostima ( raznih vrsta ) i tjeskobom i egzistencijalnom frustracijom i neurozom i životom bez smisla. A život je “bivanje s drugima” (“Mitsein”; kako kaže Heidegger) jer autentičnost postižemo samo kroz zajedništvo, empatiju i boravak s drugim ljudima. Sav sjaj, blistavost i snaga su i ovako već u nama, samo to ponekad potiskujemo iz različitih razloga, a da nismo svjesni zašto to radimo.
Pitanje je da li ćemo to prihvatiti i pokazati to svijetu ili ćemo to ipak potisnuti i ostati sami u tišini. Možemo i to, ali osjećaji se neće pokretati bez vanjskog svijeta, bez poticaja izvana, bez drugih ljudi. Život će se i ovako događati, samo onda bez nas.
STVARALAČKE VREDNOTE ZAJEDNICE
Logoterapija kaže da upravo iz ljudske nesavršenosti proizlazi neophodnost i nezamjenjivost svakog pojedinca; pojedinac je nesavršen, ali svatko je to na svoj način. Te razlike jednih od drugih čine individualnost, a takva individualnost kao smisao ljudske ličnosti uvijek je usmjerena na zajednicu i povezana s njome. Tako je vrijednost pojedinca ovisna o zajednici.
Jednostavnije rečeno: smisao je gradnja zajednice u kojoj sam ja bitan ( Franklova teorija životne vrijednosti jedinstvenosti i neponovljivosti ) gdje radim nešto radi drugih, a ne samo radi sebe i gdje u tome nalazim sebe i osjećam se ispunjeno. Zadatak nam je doživjeti drugoga i pustiti neke stvari da se same odvijaju. U okviru toga dati i primiti empatiju, da bi se osjećali prihvaćenim u svijetu. Brinuti za nekoga, imati neku odgovornost za nekoga.
Jer cilj nije ispunjenje, nego zajednica i sve ono što ona nosi. Tako se i meni u jednom trenutku sve promjenilo. Digla se prašina sa svega što sam potisnula i zaboravila. Nastao je neki novi koegzistencijalni čin u punom smislu, koji učimo zajedno, i idemo dalje korak po korak.
PRIORITETI ZA VJEČNOST
Voljela sam svoj “pustinjački” život, planirala doktorat u Rimu, novu kompaniju, jedrilicu ili gliser, pa još jednu novu kompaniju, karijeru, putovanja i svašta nešto, a onda su jedne večeri došli po mene Nikola i Tanja; promatrajući njih dvoje uzdahnula sam i rekla samo: WOW ! Radi njihove ljubavi i načina na koji se oni gledaju, počela sam vagati svoje prioritete za vječnost.
Tako su me Nikola i Tanja potaknuli da se zapitam kako sam to ja ispunila prolazno vrijeme svoga života i u njemu samu sebe? I kad jednom dođem pred Boga i on me pita za moj život, što ću mu tada moći reći? Posramila sam se kako ću ja Njemu izgledati tada u odnosu na ovo dvoje koji su napravili nevjerojatan novi život !
Shvatila sam da su mi oni poslani kao nadahnuće i poticaj ; sada kada sam vidjela njih dvoje, požurila sam još jednom razmisliti o svojim daljnjim životnim izborima i prioritetima za vječnost.
“Samoomamljivanjem možemo postati neosjetljii na onaj vječni žalac koji život zabada u našu savjest svojim uvijek novim zahtjevima” V.Frankl.
Ako nisam “obavila” život do kraja, tada imam najosobniji zadatak da to, danas, ispravim.
VRATA SREĆE
“Vrata sreće” se, prema Kierkegaardu, “otvaraju prema van”, zato sam prihvatila da novi ljudi budu dio moga života. Od njih učim biti hrabra i odvažna za moj daljni život.
To je ponekad jako teško, pa ako to ne možemo sami postići, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
NIka Bonetti
Izvori:
Liječnik i duša, V.Frankl
Trauma u modernom dobu , V.Nemet
Dekonstrukcija zaljubljenosti, V.Nemet
