Stojim u na vrhu stepenica i gledam oko sebe. Ispred mene veliki mural kroz koji prolaze sunčeve zrake. Sve boje lebde i prelijevaju se po crkvi. Još je rano i ljudi šetaju, biraju slobodna mjesta, pozdravljaju poznanike ili jednostavno razgovaraju jedni s drugima. Žamor se širi tim velikim, prozračnim prostorom. Pravo vrelo života ! I još sve okupano tim šarenim odsjajima sa murala. Osjećam kako me od toga što vidim preplavljuje mir i sreća.
STANJE DUHA
U jednom trenutku sve ovo prekida pogled na jednu ženu. Neuredne kovrče, nečista kosa, glava pognuta prema naprijed, ramena spuštena, prazan pogled. Haljina bez ukrasa, njezino lice sivo i bez života. Misli da je “skromna” i “pobožna”, ali više izgleda kao da nešto s njom puno dublje ne valja. To je odraz njezinog stanja duha. Stoji tako sama i ne može se odlučiti gdje bi, pa samo tako stoji, nigdje. Znam je od prije… previše radi za premalu plaću u prevelikoj firmi gdje je premalo cijene. Živi u stanu bez prozora. Ima jednu prijateljicu i to duševno bolesnu. Stisne mi se oko srca. Odjednom tjeskoba i neugoda prođu mojim tijelom.
Instinktivno maknem pogled s nje i osjetim kako mi se ponovne usne razvlače u osmjeh i ponovno me preplavi sreća. I novi ljudi dolaze, prolaze, razgovaraju; majke s djecom, očevi koji ih čuvaju; neka djeca hodaju, neka sjede na podu, neka plaču i traže nešto, ali sve je opet neki kreativni nered i to je nekako pravi život. I opet to bogatstvo sjajnih, punih boja na svima njima koje dolazi od sunca kroz mural. Cijelim prostorom odzvanja smijeh, razgovori, zveckanje dječjih igračaka. Srce mi je puno tog prirodnog, ljudskog ritma života i opet mirno i duboko dišem jer znam da će sve biti u redu.
Ne gledam više ženu koja je došla. Od pogleda na nju dobijem potrebu da pobjegnem. Osjećam odbojnost prema njoj jer znam da ona ima izbora, ali svaki dan iz početka odbaire da je njezina pasivnost drži u mjestu…i tako već godinama. Znam i koliku tugu nosi u srcu i duši. Ali ona ipak ništa ne mjenja. Svaki dan iz početka izabire ovaj isti život.
Logoterapija je strogi protivnik determinizma. Mi smo slobodne osobe, odgovorne za svoj život i svoje izbore – koji onda upravljaju nama i našom sudbinom, ali nikako drugačije !
ODBAIR I ODGOVORNOST
Tako Viktor Frankl kaže: “Uvijek ponovno čujemo osobu kako kaže: ja sam eto takav – i pritom misli: i dakle ja uopće ne bi mogao nikako drugačije. U stvarnosti pak vrijedi: u svako vrijeme mogu ja i drugačije, dakle ja uopće nisam “nekako” ili bolje reći : ja nikad nije faktičko, nego fakultativno”.
Ponekad jer razumno prihvatiti nemoć, ali i razmisliti što je to i što mi govori takav trenutak i izvući neku korisnu lekciju iz toga, koja će me smiriti i dati mi novi pogled na moju situaciju.
Mi smo intelektualna bića i naš rast se temelji na usponima i padovima, na pokušajima i promašajima, ali samo tako učimo ! Ako samo stojimo u mjestu ovaj proces se neće pokrenuti i mi nećemo napredovati !
“Čovjek koji nije svjestan svoje odgovornosti, uzima život kao puku datost, ali egzistencijska analiza uči da se život gleda u njegovoj zadatosti….njegova ( čovjekova ) najpreća zadaća je baš u tome da pronađe put do prave zadaće i prodre do smisla života u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti “Viktor Frankl, Liječnik i duša.
SA ISTOG STOLA
Slušam katehezu za mlade ( Međugorje 2018 ) i fratar priča prispodobu iz ev.po Ivanu kako Petar trči k Isusu nakon što su donijeli mreže pune ribe, a Isus je do tada već bio pripremio doručak za njih, svoje učenike; ali Isus ne želi da jedu samo ono što je on pripremio, nego poziva svoje učenike da i sami nešto pripreme i pridonesu – od onog što su oni prošle noći ulovili u svoje ribarske mreže; Isus hoće njihov trud umješan u njegov trud; hoće spoj ljudskog i Božanskog, pa da onda svi budu siti i zajedno, uzimajući sa istog stola. ( snimka sa youtubea )
Kad već dođu trenutci u našem životu u kojima nailazimo na kamenje na svome putu ili nam se čini da su nam džepovi puni kamenja i da nas to kamenje čini teškim za hodanje ili da nas drži na mjestu, trebamo se sjetiti da smo pozvani od toga kamenja napraviti stepenice za put prema gore ili u sebe, a ne prihvatiti to kao sidro koje me drži da ne mogu hodati.
To je ponekad jako teško, pa ako to ne možemo sami postići, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
