Šetam po trgovinama jedno poslijepodne sa dvije djevojčice koje su otprilike istih godina.
Prva je dijete brižne majke, majke koja se s njome bavi, koja s njome razgovara. Koja joj se divi, grli je i plete joj kosu. Majka te djevojčice je prošla teške trenutke u lošem braku i gotovo nepodnošljivu financijsku situaciju, ali je ostala svjesna uloge koju ima u životu svoje dvoje djece; zadržala je nježnost, prisutnost i dostojanstvo pred svojom djecom. Nije sebe žalila, nije se predala nego je napravila u svakom trenutku najbolje što je mogla. Rezultati se itekako vide na njezinoj djeci: topao odnos, privrženost i poslušnost sa puno poštovanja – vidljivi su na svakom koraku u njihovoj kući.
Druga djevojčica je dijete majke koja se nije prepoznala u majčinstvu. Majke koje „nema“, koja je emocionalno nedostupna, koja je samo sama sebi važna; iako živi u dobrim uvjetima, ona ima neke treće brige i djevojčicu jedva da i primjećuje; pa kad su zajedno nema nježnosti, dodira, topline, razumjevanja. Djevojčica zato živi sa ocem verbalnim zlostavljačem u prljavoj kući ispunjenoj vikom i uvredama. Djevojčica ga moli se smješi i razgovara sa njom, ali i on je zaokupljen svojim brigama, destruktivan, pun mržnje i svojih neurotičnih izmišljenih problema.
„Sloboda čovjeka uključuje njegovu slobodu u sebi, da zauzme stav prema samome sebi, da se suoči sam samim sobom i da se u tu svrhu ponajprije distancira od sebe sama.“ V.Frankl, Vremena odluke
SIVA TEORIJA I ŠARENA PRAKSA
Tako nas tri šetamo po velikoj trgovini. Promatram obje djevojčice i na svakom koraku, u svakom njihovom pokretu vidim razlike između njih dvije, razlike koje su rezultat uvjeta u kojima odrastaju.
Prva djevojčica, uredno i jednostavno obučena, čiste kosice, nasmijana šeta po dućanu i mirno promatra šarene artikle razmješetene po prostoru. Pratim je pogledom i uživam gledati tako nježno žensko dijete, kao s lakoćom i mirom, gracioznom sigurnošću probire po artiklima i slaže sebi neke odjevne kombinacije, bez obveze, bez pohlepe, uživajući u svakom trenutku naše šetnje po trgovini. Njezin nježan smjeh, pravilno naučena ljubav prema sebi, razumjevanje onog što je za nju dobro ili loše tope mi srce i milina mi je gledati je.
Druga djevojčica me odjednom grubo zgrabi za ruku. Nasmješim joj se jer znam da ona bolje ne zna, grubost je dio njezine svakodnevnice. Pogladim je po kosi, ali ona ne prepoznaje nježnost ženskog autoriteta niti odobravanje njezinih potreba, pa bilo kakav odgovor od nje – izostaje. Nervozno dodiruje ne baš čistu kosicu, svaki njezin pokret odaje nesigurnost, a obučena je u crno i nekako grubo nespretno složenu kombinaciju odjeće koju je sama odabrala među premalo čistih stvari koje ima u svom neurednom ormaru, pa njezin izgled odaje dojam sumornosti i zapuštenosti. Okreće se oko sebe i vidljivo zbunjena se ne snalazi među brojnim šarenim artiklima koje vidi oko sebe. Hoda nesigurno, trapavo, prebire po odjeći i prezirno komentira kako je „sve bezveze“. Zavlači se u kutove trgovine, mrmlja sebi u bradu, vraća se povremeno da me primi za ruku jer traži potvrdu, ali ona mi ne zna reći što ustvari želi, pa ne zna niti pitati, a ja joj onda ne mogu pomoći.
Pomislila sam sa tihom tugom kako je to pomalo i slika ljudskog života: svi imamo isti izbor, ali neki od nas znaju, a neki od nas jednostavno, iz tog istog izvora, ne znaju dobro za sebe izabrati.
„Činjeničnoj uvjetovanosti čovjeka stoji nasuprot njegova fakultativna bezuvjetnost.“ V.Frankl, Vremena odluke
Dok je prva djevojčica vidjela mnogobrojne šarene artikle i složila od njih dobre kombinacije za sebe uživajući u svakom trenutku traženja i gledanja, druga djevojčica, između tih istih artikala, nije vidjela ništa dobro, šareno, svijetlo, nije se snašla i nije znala ništa složiti za sebe, ali istovremeno nije znala niti tražiti niti prihvatiti pomoć.
Svi imamo dobre prilike ali radi nekog, za nas do tada nesvjesnog razloga, koji u tome trenutku ne možemo dohvatiti, ne odabiremo ono što je za nas najbolje. Možda se to nekima od nas i više puta ponovilo ? Ili se još nastavlja ponavljati?
NE MORAM, ALI BI TREBALA
Često mi klijenti govore otprilike ovako: “ znam da moram biti zadovoljna s onim što imam i da se ne smijem žaliti“. Lijepo to zvuči i slažem se da je to dobro, ali da li je to dovoljno? Ako malo dublje i temeljitije razmislim, mogla bi se zapitati: a zašto ne bi smjela željeti više od onoga što imam?
„Život nikada sam sebi nije svrha“. V.Frankl, Liječnik i duša
Ako ne želim više od onog što sada imam, što će me vući prema gore, prema višem, boljem, novijem? Na čemu ću novom učiti i rasti? Koji je smisao moje budućnosti, ako ostanem gdje sam sada i ne tražim više?
Elisabeth Lukas, logoterapeutkinja i Franklova učenica, jednom prilikom kaže: „ ne moram, ali bi trebala“.
Možda bi to mogao biti pravi odgovor na moje pitanje: ne moram tražiti više i bolje, ali bi trebala.
To je ponekad jako teško , pa ako to ne možemo sami proći, postoje osobe koje nam mogu u tome pomoći.
Nika Bonetti
V.Frankl, Vremena odluke
V.Frankl, Liječnik i duša
E.Lukas, predgovor Vremena odluke
