Vječno pitanje koje nas muči : kako baš ja uvijek naletim na krivu osobu ?
PRECIZNI MEHANIZAM POGREŠKE
Sve počinje – na početku: u onom našem (nesvjesnom) djetinjem dijelu iskrivljenih stavova djevojčice u nama, onom dijelu, ustrajnom i moćnom, u kojem još vjerujemo u bajke. Bez jasne slike identiteta stalno se iz počekta događa psihološki konflikt dvije različite uloge u nama: djevojčice – koja više ipak nismo i odrasle žene – koja samo mislimo da jesmo.
S vremenom se na tu idealnu sliku iz bajke nalijepe loša sjećanja, osamljenost, nepravde iz prošlosti i osjećaj da samnom nešto nije u redu, pa nastane zbrka u mojoj glavi u kojoj se više ni sama ne snalazim, ali se tješim, povućena u svoj kut, da ako još samo malo pričekam princa – on će ipak doći, preuzet će sve u svoje ruke i sve će se srediti… kriva vjerovanja su do danas već duboko u nama i na taj način svaki dan iz početka izabirem krivog muškarca za sebe.
“Pogreške, čak i najvećih filozofa proizlaze iz njihova nepoznavanja vlastite motivacije. Čovjek prvo mora sam sebe potpuno poznavati kako bi došao do Istine. A da bi to mogao, čovjek se mora odmaknuti od sebe, svojih uobičajenih gledišta- i promatrati sebe s distance”. I.D.Yalom
Ljudska priroda ne funkcionira uvijek logično i racionalno, a najmanje funkcionira onako kako smo mi sebi zacrtali da bi to trebalo ići; postoje akcija i reakcija, postoje objašnjenja i razlozi, postoje istraživanja i dokazi, postoji razlika između osjećaja koje osjećamo i emocija i obrazaca po kojima reagiramo u dobrim i lošim trenutcima.
Trik se sastoji u tome da bi trebalo smoći snage napustiti svoj suženi pogled na svijet: ili tako ili nikako drugačije čime bi omogućili sebi da naučimo puno toga korisnog o velikom svijetu izvan nas i tada bi mogli prestati sami sebe stalno povrijeđivati.
Postoji razlika između princeze kojoj odgovara staklena cipelica i svih ostalih žena .
DIJETE U ŽENSKOM TIJELU
Pročitali smo nešto negdje na internetu i mislimo da sve znamo i razumijemo. To je taj dječji dio u nama, kojem se tako čini, ali u stvarnosti kad sjednemo razgovarati kao odrasle osobe zapnemo na osnovnim pitanjima o sebi. Pa s obzirom da dijete u nama ne zna sve to posložiti, danas možemo početi učiti iz pozicije odrasle osobe.
Puno je još toga što možemo naučiti po pitanju veza i međuljudskih odnosa općenito: upoznati sebe, podići samopouzdanje, poslagati prioritete, vratiti snagu, ostaviti prošlost iza sebe, postići afektivnu zrelost, postaviti pitanja o ljudskoj prirodi, pa kad to posložim to će biti baza za bogat i uspješan život. Naravno, biti u vezi nije uvijet da budemo sretni. Uvijet da budemo sretni je da smo najprije sretni sami sa sobom, pa tek onda možemo izabrati odgovarajuću osobu s kojom ćemo ostvariti vezu koja će nas ispunjavati.
Ali najprije moramo voljeti sebe. Ako to još nismo usavršili mogli bi postati: napadni, agresivni, oni koji previše zovu, traže potvrdu, osuđuju; oni koji se boje samoće, gubitka, napuštenosti, pa pišu bijesne poruke, a onda plaču i kaju se. Mogli bi pomiješati uloge prijateljice, ljubavnice, supruge,kćeri, fokusirati se na pogrešne stvari, glumiti žrtvu, djevojčicu ili prelaziti granice odgovornosti i pristojnosti. Sve se onda odvija prebrzo i traje prekratko i to nas slama. Slomljene ljude je teško voljeti, pa se okružujemo krivim ljudima da bi dobili dio njihove moći, a kasnije nam je još teže jer to nismo mi.
Ponekad pitam cure: “a gdje je tu dostojanstvo”? a one mi kažu: “nemam ja tog’ “.
