“Obično čovjek vidi samo strnište prolaznosti. Ono što ne vidi jesu žitnice pune prošlosti. U prošlom vremenu, naime, ništa nije nepovratno izgubljeno, dapače, sve je neizgubivo pohranjeno. Ono što se jednom dogodilo, ne može se ukloniti iz svijeta. Zar nije mnogo važnije što je uopće stvoreno na svijet? “ (V.Frankl,Liječnik i duša)
Tiha, snažna, nevidljiva prisutnost moje prošlosti prožima svaki moj dan. Ponekad mi se može pričiniti da je to nestalo, da je zaboravljeno, da je možda nešto od toga bilo besmisleno, ali ustvari je to je puno više od toga !
Moja prošlost je tu da me podsjeti na moje trajne vrijednosti, da udahne mojem životu značaj, da osvježi moje misli, da daje puninu sadašnjosti i da me podsjeti da postoje situacije u kojima se čovjek može ispuniti samo u pravoj patnji i samo u njoj, ali onda je to postane naša jedinstvenost i neponovljivost u ovom životu na Zemlji.
Tko izgubi sjećanje, ne zna ni tko je, ni kamo priprada, ni što mu je važno, ni što mu se dogodilo, ni kamo ide. Sjećajte se dobrih stvari,da bi tako otkriti ono što vam leži na srcu. Jer mi učimo iz onoga što nam leži na srcu.
Ja danas izabirem svoja dobra sjećanja i vraćat ću se na njih, često. Da me nahrane kada bude trebalo. Da me pokrenu na nešto još bolje.
STVARANJE LIJEPIH SJEĆANJA
Logoterapija kaže da neponovljivost života uključuje i neponovljivost svake situacije.
Mi ljudi ne smijemo biti sami – tko je sam nema duhovnu osnovu da se digne kad padne i da nastavi u njegovim teškim trenutcima. Mi živimo od ljudske prisutnosti, nečije blizine, nečije pažnje. Onu zdravu životnu puninu čini ulazak u neki odnos s ljudima, da bi se stvorili osjećaji i sjećanja; ljudska bića trebaju neki dublji, intimniji odnos s ljudima, a ne samo površna poznanstva. A onda će se od takvih trenutaka i sastojati naša sjećanja. Naša prošlost je ustvari naše malo privatno blago sjećanja, osjećaja, odnosa, događaja.
U prošlosti ljudskog postojanja, ljudi su sjedili oko vatre i pričali priče, kroz njih su se prisjećali i prenosili znanje; to ih je zbližavalo i bilo je korisno jer su neke stvari bile vrijedne lekcije, prosvjetljenje, neke su bile opomena da ne idemo tim putem, da ne bi stradali, a neke su bile šaljive i zabavne.
Danas znanstvenici traže rješenja za upravljanje mozgom i sjećanjima u njemu. Tako traže načine da se izbrišu, promjene ili usade nova sjećanja – po izboru. Pa ćemo moći reorganizirati neurone, preformulirati sjećanja dodavanjem ili oduzimanjem proteina kojima se simuliraju moždane stanice i formirati nove neuronske veze, sa novim informacijama, pa ćemo malo “porihtat” stvari u mozgu, prema potrebi.
Ali, da li je to baš ono što je za mene najbolje? lma li ipak neki prirodan tok, neki viši smisao svega što me kroz moje kušnje uči ? Kako ću se sjećati što je opasno ili tko mi je napravio nažao, ako mi netko sve to izbriše u sjećanjima? Kako ću se sjećati mirisa božićnih kolača ? Ili da ne smijem prebrzo voziti bicikl jer bi mogla pasti, kao prošli puta ? Kako ću se sjećati kućice na drvetu koju su izgradili Stipini prijatelji? Pralininog repa ili Tijine njuške ? Ili moje sreće radi oblaćenja škapulara?
U nas je već usađen proces i naša se sjećanja mjenjaju s vremenom prirodnim putem i taj proces ima ime i objašnjava zašto se sjećanja na neku stvar s vremenom mijenjaju. I da se na kraju možemo sjećanja na neki traumatični događaj ipak prisjećati sa osmijehom.
KAKO TO MOGU POSTIĆI?
Ne smijem hodati zatvorenih očiju, niti kroz život prolaziti izgubljena u svojim mislima. Moram gledati svijet oko sebe. Predati se trenutcima. Jer mi sami stvaramo i izabiremo svoje poteze, da bi se jednog dana mogli sjećati.
Što mogu učiniti?
- mogu planirati nova putovanja, izlete, izlaske – s prijateljima
- mogu upoznati nove ljude i raditi nove stvari kako biste se što više fokusirala na sadašnjost
- mogu upisati tečaj plesanjam otići vikendom na Sljeme ili na neki drugi izlet
- mogu se sjetiti mirisnih kolača, što će mi dozvati neke smirujuće emocije
- mogu izaći iz kuće i prošetati po kvartu
- mogu posvojiti neku napuštenu životinju koja će dati dodatnu vrijednost mojem životu
- mogu posjetiti rodbinu, prijatelje, mogu otići na skijanje, sanjkanje, plivanje, u kino
- mogu pomagati nekoj dobrotvornoj udruzi, u svoje slobodno vrijeme
- sve ovo skupa ili nešto treće i još bolje
Važno je ostati među ljudima, potencirati ljudske vrijednosti, zadržati ono nešto što prožimlje čovjeka, a ne održavati prolazne životne vrijednosti. Trebmo se koncentrirati na važno. Tako ću napokon moći uživati u svojoj jedinstvenosti i neponovljivosti.
ŠTO JE VAŽNO, A ŠTO NIJE?
“Zato bismo trebali vježbati naše pamćenje. Vježbati sjećanje onoga što je vrijedno za sjećanje, zaboravljati ono što je nevažno.” W.Stinissen, OCD
Prije spavanja, prije nego legnem u krevet, prolazim mislima kroz događaje dana i razmišljam da li nešto mogu sutra napraviti bolje. Ako nisam zadovoljna s nečim u svom životu, moram proučiti svoje postupke u prošlosti i provjeriti da li sam naučila lekciju. Moram prihvatiti svoje osjećaje i odgovornost i proživjeti to terapijski.
John A mi je jednom poslao jedan od onih mailova koji kruže….ne sjećam se više detalja, ali otprilike je smisao bio da danas trebamo napraviti sebi život tako, da kad se jednog dana budemo prisjećali prošlosti, sebi kažemo: ” wow, what a ride “!
Nika Bonetti
Liječnik i duša, Viktor Frankl
Hod prema Istini, W.Stinissen, OCD
Pamtite što hoćete, www.net.hr
