Godišnji sam provela kao u nekom snu. Osjećala sam se kao da sam zakoračila unatrag – u vrijeme. Sve je bilo mirno, vrijeme je teklo sporo, a događalo se puno stvari.
Ustvari sam sjedila u prirodi i samo osluškivala što se događa oko mene. Ono što sam tražila sam i našla – uzvišene trenutke koje donosi prepuštanje tišini i slušanju.
Volim pojavljivanje onog blagog tračka svjetlosti u umu radi kojeg iz glave nestaju suvišne misli i nastupa iscjeljenje i nestaju otpori u tijelu i duši. Volim te svijetle tragove spokojstva i mirise prirode koji ostaju u pamćenju. Volim kad mi topli vjetar nosi kosu i suknju na sve strane. Volim kad mi je dovoljno nositi trapersku torbicu koju smo Andrea i ja kupile od udruge koja pomaže napuštenim životinjama i u torbici samo osobnu i nešto kuna .
Sjedila sam tako i promatrala ljude koji prolaze. Majke s djecom, muškarce koji ih prate, djecu koja hodaju okolo. Promatram tako jednu mamu koja ima 5 kćeri, jedna drugoj do uha, kako se kaže. Ona ih pokušava slikati, uhvatiti jedan trenutak kad su sve mirne i gledaju u nju. Djevojčice sjede na podu u haljinicama, grle se i smiju, a neke od njih su tako malene da jedva mogu same sjediti, pa ih druge pridržavaju. Svi imaju svijetlu kosu, svijetle obrve i govore neki jezik koji ne prepoznajem, vjerojatno su neki skandinavci. Njihova odjeća je lanena i jednostavna, šlapice niske i „obične“, sve to nekih svijetlih nježnih boja, prilagođeno visokim temperaturama u ljetnom danu. Čini mi se da ta mama ima višak kg, vjerujem neki ostatak nakon poroda jer je najmanja djevojčica još sasvim, sasvim mala; ona ima nikakvu frizuru i kosa joj leti na sve strane i nema nikakve vidljive ukrase na sebi. Ali njezin osmjeh, njezina sreća i ponos i način na koji gleda svoju djecu čine je jednostavno prekrasnom ženom i ni ja ni ljudi oko mene ne možemo prestati gledati u njih i smješiti se. Zamišljam kakve su prekrasne i sretne misli u njezinoj glavi da tako sretno izgleda!
Kratko nakon toga sjedim u kapelici i opet promatram ljude oko sebe. Upada mi u oči djevojka u tamnoj robi i uskim hlačama sa velikim remenom. Kosa joj je uredno složena, lijepog je lica, a njezine kovrče svaka na svom mjestu, ali nešto na njenom licu je patnički, ljutito, uznemirujuće. Stoji sama i drži u rukama šešir. Zrači nekom negativnom seksualnom nesjvesnom odbojnošću. Pitala sam se da li je i ona nekad bila nečija princeza kao djevojčice koje sam gledala kako ih mama slika dok se one smiju. Dok sam je promatrala, uhvatila me neka tuga i neki nemir. Čitam na njezinom nesvjesnom neku nervozu, neko nezadovoljstvo, nemoć, neku unutrašnju mučnu borbu. Jedina se u kapelici nervozno vrpolji. Ipak pomislim kako je na dobrom mjestu ako treba pomoć i zaštitu i kako je sada na putu da se i ona sretno smješi kao mama onih djevojčica. Zamišljam kakve su njezine misli o nadi i sreći koja će nastati kad riješi svoje unutrašnje borbe i nađe mir.
Slušam snimke. Muškarac pedesetih godina, feminiziran, nesretan, ohol, demonski okrutan. Govori mi ogorčeno: „vidjet ćeš ti da sam ja pravo muško“. Pomislim kako je čudno to što on to tako opsesivno ponavlja kad meni to uopće nije važno. Nakon toga iz kompulzivnih obrazaca ponijetih iz djetinjstva od roditelja zlostavljača on „kažnjavajući mene“ napravi emocionalni salto mortale i sam sebi uništi sve dobro što je uradio. Tužna sam zamisliti kako su njegove misli teške, bolne i zastrašujuće za njega, kako se osjeća osamljen i nemoćan kad tako reagira.
Koliko je bilo ugodno i nadahnjujuće gledati skandinavsku obitelj koja se kupa u svojoj sreći i milini, gdje se djeca smiju i grle, a roditelji uživaju gledajući ih i koliko je mučno gledati bijesnog, okrutnog muškarca koji prijeti, a onda plače i rida kao dijete vrišteći „što sam uradio, što sam uradio“.
Jesmo li sretni i smireni u svojim mislima, ponosni na ono što imamo, pa smo primjer i nadahnuće ljudima oko nas ?
Jesmo li ustrajni u svojim unutrašnjim borbama nakon kojih ćemo izaći mirniji i sretnji?
Ili smo se pogubili u svojim nesvjesnim, mračnim, misaono-emocionalnim obrascima?
Možemo li biti autentični ako nismo svjesni sebe i sadašnjeg trenutka? Svojih želja, potreba, mogućnosti? Jesmo li zaista ono najbolje za što smo stvoreni ili imamo mjesta za rast? Znamo li se vratiti svojim vrijednostima i raširiti krila? Osluškujemo li tišinu i sebe u njoj ?
Na što smo u svome životu usmjerili pažnju?
To je ponekad teško osvijestiti, ali ima ljudi koji Vam mogu pomoći.
Nika Bonetti
